Budite sretni što ste doma s djecom, i… neka jedu kolače!!

Mama koja radi od doma

Čitam, naša poznata influenserica se obrušila na majke da šta se tuže što su po cijele dane s djecom. Kaže nešto tipa – sebi ste ih rađale, i izgleda jadno kad se žalite iz dana u dan. Zahvalite Bogu što su vam djeca živa i zdrava. Budite sretne jer mnoge bi žene sve dale za tu vašu izolaciju.

I ne znam što sve točno je napisala, iskreno nije ni da me previše zanima. Inače nemam ništa protiv žene, a i znamo svi da na društvenim mrežama svi mi lako širimo veliku pamet. Svi lako pametujemo drugima što bi i kako trebali, jer poznato je da svi lakše rješavamo tuđe probleme nego svoje vlastite.

A ona ,eto, uz stalne objave fensi života, u luksuzu, s voljenim mužem, savršenim životom, kuka i piše da jedva čeka da završi karantena, da joj se vrati njen život. Njen normalan život. Iznad moje glave je tisuću upitnika.

Zašto netko bez djece misli da ljudi sa djecom nemaju i/ili ne žele normalan život, što god to značilo. Mi s djecom, znači, nemamo pravo napisati da želimo natrag svoj život. Iako volimo svoju djecu više od života, i za njih smo spremni dati taj isti život. Ali znači, rodile smo, i nemamo pravo napisati da nam je teško. Pa nije stvar samo toga da smo s tom djecom po cijele dane i kuhamo, peremo, s njima gledamo crtiće i slično, pa mi je sad teško biti uopće s mojom vlastitom djecom. Pobogu jel netko razmišlja da tu djecu treba prehraniti. Da se nešto mora i raditi, zaraditi. Imale jedno, troje ili petero, mi s djecom smo preko noći postale „sve u jedan“- majke, čistačice, kuharice, učiteljice, tete u vrtiću, koje moraju sada u isto vrijeme od doma i raditi. Pa nismo mi na plaćenom godišnjem. A u isto vrijeme pandemija, pa se ne smije nikud s tom djecom, ni van, ni na druženja. Znači u istom prostoru, što nije kod svakoga sto ili ne znam koliko kvadrata. Uz održavanje dezinfekcije, kuckanje po laptopu, dok mi netko kucka po mozgu (nekad metaforički a nekad uistinu).

Kućni ured.. koji to nije..

U redu, sada je već sve drugačije, mjere popuštaju, može se van, odmah se lakše diše. Možeš s djecom u šetnju, u parkić. Možeš imati sadržajan dan i za njih i za sebe, a da nismo svi pred ekranima.

Ali nije tako bilo cijelo vrijeme, zadnja dva mjeseca.

I dok čitamo uredno plač za frizerima, pedikerima, žene na koljenima zbog izrasta i puknutog nokta, avaj i kuku lele gdje i kada će se popiti kava iz aparata… Na sve to netko se nađe pozvan prozivati baš majke. Jer su se usudile napisati da nije lako biti žena, majka, kuvarica, učiteljica, čistačica, i sve to bez posebne edukacije za svaku tu funkciju. I još bez izlazaka van i u posebnom režimu sterilizacije zbog pandemije.

A dobro, sjećam se jednom mi je jedna moja rodica rekla „znaš, mi koji imamo normalan život… nešto nešto nešto..“ Nije me nakon te rečenice bilo briga što je dalje rekla. Tko je taj koji ima pravo reći drugome što je normalno, tko je taj koji ima pravo odrediti kome je teško a kome ne, tko je taj  koji određuje kome je dozvoljeno kukati a kome ne, i skojim pravom?

Ako ponekad kažem da mi nije lako, ne znači da nisam zahvalna na svemu što imam

Svi mi volimo tu i tamo prosuti silnu pamet. I nisam ja najpametnija na svijetu jer sam se eto usudila tu nešto pisati, niti sam stručnjakinja za majčinstvo jer imam troje djece, niti je meni ovo vrijeme u izolaciji kao takvo teško palo. Grozan dio mi je onlajn nastava mog školarca. Grozne su egzistencijalne brige. Sve ostalo ide.

Dok ovo tipkam ponoć je, a danas mi mozak pulsira od migrene. Ali djeca ne pitaju za migrenu. Danas sam im ispekla kruh i peciva , išla doktoru po uputnicu, u Veroniku po mliječne proizvode, drogerija, pas van, ručak, pregledavanje zadaće, popodnevna šetnja, pokloni za dva rođendanca, dostava povrća, večera, uspavljivanje… Da, sebi sam ih rodila, i opet bih. Al bome, čini mi se nekad lakše bih korporaciju vodila nego sve ovo hendlala.

Zato mi nemoj dirati barem to da se mogu iskukati kada mi se skupi, onima koji imaju iste situacije, pa mi bude lakše- znam da nisam sama. Je, sretna sam i zahvalna da mi je Bog dao da mogu biti majka, imam troje zdrave djece. Ali to ne znači da je uvijek lako, i ne znači da zato što netko to nema ja nemam pravo pisati o tome onako kako ja to u datom trenutku osjećam, bilo meni teško ili divno.

Moja ekipa

Evo, još jedan divan dan, možemo u šetnju, još jednu. To što su kazališta do daljnjeg kjuzo, to što nema snimanja tko zna do kada, ma koga briga! Nek je ljubavi i usijanih glava koje prosipaju pamet po društvenim mrežama.

Puseeee!!