Da li da odem, ili ne?

Ok, nisam ja ni inače mirnica neka, staložena, samozatajna. Al ova korona je probudila sve demone, i ne šutim više ni tamo gdje bih morala. Naime, ja sam od onih koji upute stožera, iliti trenutnog zemaljskog svetog trojstva u Hrvata (Alemka je žensko, pa nju nazovimo majkom svih hrvata u vrijeme Korone) shvaća doslovno. Za mene ostani doma znači- ostani doma! Idi van samo kada moraš, kad se mora u trgovinu, izvesti psa ili slično. Nema šetnji, skupljanja, druženja, dječje interakcije. I onda vidim hrpe ljudi koje objavljuju- bili u šetnji ovdje, u šumi ondje, uz poruke drži distancu, drži razmak i slično tome. Ja ne znam, osjećam se u tim trenucima kao rogonja. Muž i ja s troje djece se zatvorili kao u kavez, doslovno izađemo samo kada moramo po nešto. Ni djecu ne prošećemo, zato što jednom kad smo izašli, nakon deset minuta smo otišli doma jer nam je bilo kao neugodno. Nas je ipak pet, šećemo se s djecom, a uputa je ostani doma. Dobro, tko ima svoj vrt naravno da će ići van, i ja bih bila non stop. Ili ako baš vidiš da ćeš ispaliti na živce ako malo ne izađeš na zrak, krug po kvartu. Al ovo da se vozim do šume, Jaruna ili tako negdje, pa pitam se, da svi to naprave, jel stvarno ljudi misle da bi bilo moguće držati distancu?! Da to svi rade, šume bi bile pune, šetališta isto, jer sada, za razliku od inače, svi imaju vremena za sve. Jarun svi prozivaju,a tamo je hrpa obtelji, stanova, pa na Jarunu niti nema ljudi na šetalištu koliko bi moglo biti s obzirom na nastanjenost kvarta.

Nekako se pouzdam, pogotovo kad je u stožeru ekipa koja je, da ti ljudi bolje od mene znaju što i kako treba. Ali da sam pred slomom živaca, u stanu koji je odolio potresu i u kojem ima dovoljno mjesta, sa hladnjakom u kojem ima dovoljno hrane, sa svojom voljenom obitelji, jesam, pred slomom sam. Ne mrdam nikud, jer nemamo svoje dvorište, a u nabavku ide muž sam, u rukavicama. U zgradi imamo nekoliko ljudi 60 plus, od koji je jedan dijabetičar, zatim jedna starija gospođa koja je ionako na kisiku. Kako, kud da ja idem i razbijam glavu time jesmo nešto možda dodirnuli, donijeli u naš lift, u naše stubište, i tako prenijeli nekom kome nismo smjeli. Ma, nije meni nitko kriv što ne živim u kući i nemam svoje vlastito dvorište.

Pogled van

A onda je uslijedilo na sve to „Ti ih imaš troje, barem se igraju zajedno. Moj sa mnom jedan na jedan, ne znaš kako je to“. Uopće u ovoj situaciji uspoređivati meni je teže tebi je lakše, evo ja ne znam. Tko može reći kome je što lakše ili teže, pa nekom je teško i sam sa sobom. Meni je najžalije onih koji su sada sami i bolesni i ovise o drugima. Ali to sam ja. A i znam ja jako dobro kako je imati jedno dijete, puno bolje nego što onaj s jednim zna kako je s troje. Ali ne bih sad o tome.

Pamet u glavu, ostani doma!

Dok pokušavamo raditi nas dvoje, muž više, ja koliko stignem, troje djece treba i jesti, i mojoj djeci treba oprati robu, kupiti pelene, dezinficirati pod. A o školi od doma, oooo o tome ću poseban post pisati. Zasad sam sva u ovom „ostani doma“. I rubno da zanemarim sve, i izvedem i ja svoje van i da šećemo dok nas noge ne zabole. Ali, nekako mislim da ipak neću. Jer javila mi se kolegica koja se osjeća kao i ja, jer radi sve kao i ja, iz istih razloga i motiva- da se ne bi dogodilo da se zbog moje komocije i razmaženosti, naš zdravstveni sustav ne bi morao baviti mnome, umjesto nekime tko bez te pomoći neće preživjeti. Ili ne daj Bože, još gore, da prenesem nekome iz ugrožene skupine nešto, i s time moram živjeti. Zato… Pamet u glavu, i ostani doma!

Žena, majka, glumica