Suze majke razmetne

Imala sam dosta ideja o čemu bih htjela pisati ovaj put, ali je sve nekako palo u vodu kad je Andrija otišao na skijanje s vrtićem. Moj drugorođeni, tek napunio pet godina, ide na skijanje tjedan dana sa ekipom iz vrtića. Sa tetom koja nije teta u njegovoj grupi. Od sve djece iz njegove grupe ide samo jedna curica, Mila. S Milom se doduše najviše igra, i jako ju voli, i ruku na srce, zbog Mile se on i odvažio ići. Ali odvažio se čovjek moj na prvo, PRVO odvajanje od nas.

Ivan se prvi put odvojio od nas kad je imao pet i pol godina. Išao je sa svojom bakom u Hercegovinu, i bilo mu je super, nije ni pitao za nas. Ali ja sam brojala dane kad ću k njemu. Kako raste čini se lakše, al nikad mi nije svejedno! Grad mladih, Škola u prirodi, pa ovdje, ondje, dan, pa cijeli tjedan na Sljemenu. Svaki put knedla, i svaki put olakšanje kad se vrati. Pa se tješim s drugim će biti lakše.

Al evo, drugi ode, a ja ga ispratila, mašem jeeeee, zamakne autobus, a ja trk doma, sjednem za stol i  rasplačem se. A znam da će mu biti odlično! Na kraju krajeva zato ga i šaljemo jer znamo da će mu biti odlično. S njima idu stvarno super tete, i njegova frendica je s njim, i jako jako je uzbuđen, veseli se i odbrojava danima. Ja štreberski pripremam sve s tetinog popisa, da mu slučajno ne usfali nešto. Svi koje sam pitala kažu da je djeci svaki put super. Toliko da neki koji su krenuli već u školu idu s tim istim tetama s kojima su išli i u vrtiću. A ja? A šta ako ovo, a kako će on ono, ma znam znam bit će sve super, ali.. Uvijek taj prokleti ali! Pitam se stvarno jesam ja normalna?! Ok znam da nisam baš skroz normalna, ali nekad mi se čini da su sve mame oko mene kul, da se ne uzrujavaju oko čega ne treba, da jako dobro znaju što je vrijedno razbijanja glave a što ne. Svjesna da time opterećujem najviše sebe, a ne mogu si pomoći. Ipak je to moja maza,moj medo, da, da, ja sam od onih mama koje im i jakne kopčaju, i svaki čas provjeravaju jel znojan, jel gladan. I zato sam sigurna da će mu dobro doći malo se maknut od naporne matere.

Srećom imam bebu pa imam okupaciju, inače bi mama kokoš vjerojatno već išla u posjet.

I tako prođe jedan dan, prođe drugi, čujemo se svaki dan. Sav je malo stisnut na telefonu. Ali teta oduševljena kako je on super, kako nema nikakvih problema s njim. Dijete super jede, super spava, poslušno, suradljivo. Srećom sada tih aplikacija more, pa nas roditelje teta sve stavila u jednu grupu i šalje fotke, snimke. Djeca se druže, igraju, u tjedan dana svi neskijači proskijali. A ovi veliki su već i na velikoj stazi. Moje dijete mali skijačos, uživa punim plućima.

A bojala sam se kako će ići sa spavanjem, jer, doma, nema šanse da čovjek spava sam u krevetu. Točnije, kako mi je počeo trudnički trbuh rasti, vratio se meni u krevet, i ne da se istjerati. A ruku na srce, nije ni da se trudim, umorila sam se, neka ih. Ionako se počnu otimati dok okom trepneš. Pa nek se dotad maze kad već žele.

Jedna mama je rekla: svu svoju djecu volim jednako, ali uvijek malo više ono koje je na putu dok se ne vrati, i ono koje je bolesno dok ne ozdravi.

Nego, pade mi na pamet tako nešto što sam davno davno čula. Ne znam uopće je li istinito ili ne, ali me ova moja situacija sjetila na to. Imala jedna majka osmoro djece, i pitaju ju kako je moguće da voli svu svoju djecu jednako. Majka odgovori: da, volim svu svoju djecu jednako, ali ipak uvijek malo više volim ono koje je na putu, dok se ne vrati kući, i ono koje je bolesno, dok ne ozdravi.

Mislim da majčino srce nikad ne prestane brinuti, samo u nekim situacijama brine još i više nego inače.

Naravno da neću dozvoliti da moja briga pređe na djecu i da njima kvarim veselje. Samo nek oni meni putuju i sretno se vraćaju u moje krilo, ipak je moje zabrinuto srce najveće i najsretnije kad su oni sretni. A i vama svima želim puno takvih trenutaka, ponekad možda ispunjenih i strahom i brigom, ali ipak prije svega tek prirodnim procesom odrastanja i srećom naše djece.

Ljubi vas žena majka glumica!