Jal naš svagdašnji

Zašto smo toliko jalan narod?

Ne daj Bože da netko samo malo odskače iz mase, samo malo uspješniji, pametniji, ma bilo što malo iznad drugih, odmah milijun otrovnih strijelica sa svih strana. Ovih dana prašina se digla oko mlade i, očigledno, pametne i sposobne djevojke, jer je upisala Harvard. Nitko pojma nema koliko studenata godišnje se upiše na Harvard, kakvih, otkud. Ali sad, kad se Kolindina kći upisala, i rasturila SAT test, more ogavnih komentara. To što je cura vrhunska sportašica, odlična svestrana učenica, koga briga. Mama joj je na poziciji, obitelj joj ima novaca, sigurno joj je mama sredila SAT test. Ljudi moji!! Pa točno me sram bude i čitati što su ljudi sve u stanju napisati. A u državi koliko i koliko djece čiji su roditelji također na pozicijama, zavidne financijske situacije, pa nije baš da su sva ta djeca vrhunski sportaši koji upisuju najveća sveučilišta i fakultete. Ne kažem da ih nema. Ali nije da je to preduvjet da netko nešto nauči i/ili savlada neku vještinu. Pa tako niti da završi s izvrsnim uspjehom srednju školu i upiše fakultet.

Ne poznajem ni predsjednicu, ni djecu joj, obitelj užu, širu, nikoga od njih.

Poznajem Jelenu Veljaču, koja je isto pobrala salve pljuvačine kad je iskoristila svoje ime, to što je javna osoba, da pokuša napraviti nešto dobro. Da šta ona, nije ni socijalni radnik, nit pojma ima o obiteljskom pravu, nasilju u obitelji, nit se školovala za to. Šta se sad javio Plenković, šta ju Kolinda prima….

Svi znamo samo dobro blatiti. Nego ajde ti, frajeru, frajerice, ajde ti skupi par tisuća ljudi. Ajde nek tebe primi predsjednica, premijer. Pa valjda im je netko savjetovao da ju trebaju primiti, da je vrijedna toga, i ona i akcija koju je pokrenula. I šta sad i da ne bude ništa od cijele inicjative? Ona je barem pokušala. Šta si ti napravio/la, šta sam ja napravila? Ljudima ide na živce Jelena kao Jelena, pa ju pljuju da bi pljuvali, a pojma nemaju ni što žena radi, kako, zašto. Koga i briga! Zgazi mrsku plavušu!

Ma ja prva sam znala komentirati neke ljude, privatno i poslovno, mi žene komentiramo kad treba i ne treba ,takve smo, većina nas. Čast iznimkama! Volimo o svemu znati sve, o svemu imati, pa i dati svoje mišljenje. Ali ako netko iza sebe ima rezultate, o bilo kojem području da se radi, ljudi moji, jedno je komentirati, a drugo blatiti i omalovažavati. Pa ako si i zavidan, zavidna, pa daj iskoristi to kao motivaciju da i sam postaneš bolji, uspješniji, a ne da omalovažvaš nečiji uspjeh. Da kotiš u sebi i drugima mržnju i prijezir. Kad se iz toga išta dobro izrodilo?

Meni je tuđi uspjeh uvijek bio samo poticaj da i sama probam, a ne razlog da budem zavidna.

Zašto imamo potrebu pljuvati, omalovažavati, umanjivati uspjehe drugih, a istovremeno ono što nam se ne sviđa na njima uvećavati preko svake mjere. Ako nemamo ništa lijepo reći, je li moguće barem šutjeti? Misle li oni kojima su misli i usta puni mržnje spram drugih, da na taj način svijet čine ljepšim mjestom? Ili ih nije ni briga? Ne znam.

Ono što ja znam je, na primjer, da sam bila zavidna svojim kolegama koji su radili projekte koje sam i sama htjela raditi, a nisam jer me nije dopalo. Ali ne toliko da bi ih zbog toga mrzila ili blatila. To je bila nekakva zavist/divljenje, koje je i meni davalo vjetar u leđa, vjeru da su stvari moguće i ostvarive. Kao tinejdžerica sam gutala časopise i pratila s divljenjem jednu našu poznatu mankeneku, koja se bez mrlje na obrazu probijala i nosila revije svih važnih kreatora, krasila mnoge svjetske naslovnice i velike kampanje brendova. Cura iz radničke obitelji, uspjela u velikom svijetu. Meni su takve stvari bile samo poticaj da i sama probam, da velikim trudom i radom možda možeš ostvariti snove. I ja sam na takvim ljudima zahvalna, jer sam zbog njih tu gdje jesam, Tu gdje sam oduvijek željela biti.

Imam iza sebe tisuće snimljenih minuta i sati. Mnoge od tih minuta i sati s ljudima koje sam nekada samo gledala na ekranu i divila im se, nadala se da ću ih možda nekada samo upoznati. A sada s njima, rame uz rame u kadru.

Imam muža, brak, obitelj, tri predivna sina. Imam i još pregršt snova i nadanja, i ne dam nikom da mi ih uništi. Mnoge sam ostvarila, mnoge tek trebam, a mnoge ću možda i samo sanjati. Ali neka ih, sretna sam i zahvalna na njima.

Širimo ljubav, a ne mržnju. Budimo sretni zbog svakog uspjeha, našeg, bliskih nam osoba, nepoznatih osoba… Pa što nam se loše može dogoditi ako je tamo netko pametan, nadaren, uporan, uspješan? Može nam to biti samo motivacija i poticaj. Učimo tome i svoju djecu, nemojmo ih zadajati mržnjom i zavišću. Svijet koji im ostavljamo dovoljno je propao i uništen i bez toga. Pokušajmo im u naslijeđe ostaviti barem lijepe i pozitivne emocije i vibracije.

More ljubavi i pozitive, šalje vam

Žena, majka, glumica!