Ljubav za sve!

Dogovor je da pišem o majčinstvu, mom, svom, majčinstvu bez filtera. Svakodnevne situacije, kako se nosim s nespavanjima, ljubomorom među dečkima, kako balansiram na relaciji posao-kuća-djeca, i gdje sam u svemu tome ja… uglavnom, o stvarima s kojima se susreće manje više svaka žena koja postane majka, a nastavi raditi, pa onda još i odluči imati više od jednog djeteta. Naravno, i o svakodnevnim zbivanjima, tipa sada ovo predblagdansko/blagdansko ludilo, kuhanje, spremanje, pokloni… Kako to kod nas izgleda.

Pa kod nas doma je trenutno, općenito, centrifuga. Dečki su jedan skoro 10 godina, drugi 5, i treći 2 ,5 mjeseca. Znači školarac, vrtićanac i beba na sisi. Buđenja ko u priči, ljubomorni srednji koji je do jučer bio maza, školarac koji je od rođenja zahtjevnije dijete koje treba više pažnje, strpljenja, ma svega! I ja s bebom, neispavana, krepana, koja pokušavam sve pomiriti, a nema šanse da uspijem.

I sad još ova masovna histerija, advent, Nikola, Božić, jeste bili već u gradu, jeste vidjeli, jeste se slikali, a pokloni, šta ćete kupiti?? Znači, luda sam lagano! Nikad kao ove godine nisam last minute, doslovno, kupovala, a pri tom ne znajući ni šta da uzmem,a da ne bude pokislih faca, a opet da za Nikolu nisu neki skupi pokloni. Jer imamo pravilo da za Nikolu dođu sitnice u čizmicama, a za Božić, pod bor, kao konkretniji pokloni. Iako se trudimo ne pretjerivati ni za jedno ni za drugo.

Djetetu, prije svega, treba ljubav

Ima dana kad još nekako sve uspijem, a ima dana kada doslovno ne uspijem izaći iz kuće. A taj prvi tjedan prosinca imala sam i par događanja na kojima sam se obećala pojaviti, iako zakoniti radi po cijele dane i uopće ne znam kako ću to sve uspjeti. Ali ajde, idem probati. Naravno da te dane kad trebam negdje, izdajanje ide jedva ili nikako pa u stresu i odlazim i vraćam se doma. Naravno da nemamo u blizini ama nikog, nikakvu babu, didu, ko bi nam te dane barem skuhao, ili djecu pričuvao, psa prošetao, ništa! I tako ja ko zapeta puška čekam da zakoniti uđe na vrata, nakon što cijeli dan radi. Doslovno pere ruke i preuzima bebu ko štafetu, pita koliko ima mlijeka i kad se vraćam. Ja jurim na taksi, kod frizera,pa na event na koji, naravno, kasnim. Fotkam se u istoj haljini u kojoj i prekjučer na nekom drugom događanju, jer u ništa još ne stanem dva mjeseca nakon poroda. Jurim dalje jer je 19h a ja nemam poklone za Nikolu, koji je sutra, odnosno za 5 sati. Uletavam u ogromni dućan igračaka, okrećem se po njemu ne znajući šta uzeti, i pri tom mislim cijelo vrijeme kako moram čim prije biti gotova jer beba uskoro mora jesti.

I u tom trenutku prolazi mi kroz glavu reklama koja se vrti ovih dana, o udomljavanju. Grč u želucu.

Ja se tu vrtim, nervoza jer ne znam što kupiti djeci koja svega ionako imaju napretek. Ok, ok, ne treba stalno glavu razbijati kako je svim ljudima koji žive u ratu, gladi, neimaštini. Da čovjek stalno misli o tome izludio bi. Ali opet, u ovom trenutku, ja razmišljam što kupiti klincima koji imaju već sve, pa eto čime ih se još može razveseliti. Da nije previše, a opet da je nešto što žele. A kroz glavu mi prolazi ta reklama..

I dok se lome koplja kome bi trebalo biti dozvoljeno udomiti a kome ne, dok se radije gleda na određena opredjeljenja ljudi a ne kakav je tko čovjek i je li kompetentan udiomiti ili ne, tolika djeca svoje Nikole i Božiće provode u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Umjesto u nekom okruženju gdje će i njima netko u zadnji čas kupovati darak, ukrašvati s njima bor, zagrliti ih u božićno jutro.

Može mi reći tko što hoće, ali ja znam da djetetu prije svega treba ljubav! Uvijek, a posebno u ovo blagdansko vrijeme.

Širimo ljubav, a ne mržnju. Budimo otvorenog srca za one najpotrebitije. Sjetimo se da koliko god nam u nekom trenutku bilo teško, ima onih kojima je teže i kojima možemo pomoći. A posebno u ovo vrijeme ljubavi i mira, budimo drugima ljubav i mir!

Sretan Božić, želi Vam žena, majka, glumica!