Ne pitaj me je li mogu “samo”! Ne mogu!

Počela je nova školska, vrtićka godina. Počela je i nova sezona u kazalištu. A ja osim školarca i vrtićanca, ove godine imam i bebu od nepunih godinu dana. Da stvar bude bolja školarac kreće u peti razred, sve je novo, nastavnici, razrednik, srednji je predškolarac i mijenja grupu u vrtiću, beba je još na sisi. Super je, sve je super, imamo krov nad glavom, svi smo zdravi, nas dvoje radimo, (još uvijek) plaća radovito dolazi. Super je sve, ponavljam si ja svaki dan, a u novu sezonu ulazimo bez tete čuvalice, koja je preko ljeta odselila u Njemačku. Super je sve, uvijek sve bude nekako pa će biti i ovaj put. Josip radi od jutra do sutra, ja imam audiciju, ali audicija je poslijepodne, tako da će on valjda do tada stići doma. Jer, teta koja nam povremeno uskoči (dok ne nađemo stalnu tetu), taj dan radi drugu smjenu na svom poslu.

Razrednica javlja da je prvi roditeljski sastanak petašića u srijedu u 17h. U srijedu u 17h je moja audicija. U srijedu u 17h su sva moja djeca već doma, što da radim? Zovem prijateljicu koja ima troje djece, ali je blizu, pa mooožda mogne. Oni imaju roditeljski u isto vrijeme, a drugo dijete im ima termin kod logopeda. Zovem trudnu prijateljicu koja uvijek uskače, pa me muka više ju i zvati. Dolazi žena, zapuhana i već lijepo okrugla, ali dolazi mi spasiti život. Jurim, audicija je dobro prošla, ona s klincima vani, super sve prošlo. Ali kako sam došla Jakov se budi, nervoza, vriska,gladan je. Ni kavu nećemo piti, pozdravljam ju i zahvaljujem se dok jurim prema doma hraniti male gladne hijene.

Razmišlja li itko da danas nikome ništa nije „samo“?!

Zanima me kako druge mame koje rade i imaju troje djece. Jel stignu svaki tjedan na frizuru, svaki drugi tjedan na nokte, redovito na depilaciju… i što ja znam. Te neke bazične stvari, koje bi si, kao, žene koje rade trebale radovito priuštiti i tako ići uredne i lijepe na posao. Pogotovo me zanima jel stignu to mame koje nemaju u blizinu nikakvu baku, tetu, dedu, nekoga da „samo ponekad uskoči“ oko djece, ručka, kuće. Kako idu na posao? Mirne, staložene, tuširane i u čistoj odjeći, uvijek dotjerane i lijepe, kao jedna moja kolegica u kazalištu? Ili više kao ja, mali uragan koji uvijek dolazi zadnji čas, a nerijetko čupava i sa flekom na ramenu? Ok, kako vrijeme odmiče, sve to bolje i lakše ide, djeca rastu, stvari sjedaju na svoje mjesto. Pronašli smo i novu tetu čuvalicu. Ali daleko je od laganog hendlanja, i toga da sve što želim i stignem.

I onda kad mi netko kaže „bi li mi samo..“, „to ti je samo..“, „samo pet minuta/pola sata..“.

Razmišlja li itko da danas nikome ništa nije „samo“?! Ajde pitaj susjedu Katu s drugog kata da izađe s posla i „samo“ ti brzinski skuha ručak, ili prijateljicu Ivonu da ti „samo“ ode u nabavku namirnica jer ti radiš pa ne stigneš. Pa i prijateljica Ivona radi, kada da ti ode obaviti bilo što?

E pa, i ja radim. I imam troje djece. I muža. I psa. I život! Meni, kao ni malo kome danas, ništa nije „samo“. Ni tuširati se, kamoli nešto što iziskuje izlazak iz kuće. A da ne govorim, ako je potrebno da i pristojno izgledam, bez fleke na odjeći, počešljana, i makar sa maskarom na trpavicama. Ljudi moji, danas osoba koja sama živi, a radi, nema vremena za naplanske aktivnosti. Jel itko razmišlja što sve jedna mater koja radi mora obaviti u jednom danu? Kaže meni muž neki dan „imam osjećaj da s tobom dan traje pedeset sati“. A to nije mislio kao kompliment. Nego koliko sam ja stvari u stanju ugurati u jedan dan, da se njemu navečer vrti u glavi od moje organizacije.

I onda bih trebala na kraju dana, ili još bolje, nekad usred tog mog dana, „samo“ nešto. Hvala da ste me se sjetili, ali ne mogu. Znam da je samo, i znam da Vama isto tako razne moje kolegice, prijateljice, suradnice koje nabrajate, to sve mogu. Pa de, s njima vi to onda riješite. Jer ja u svoj dan mogu pokušati ugurati još neki dodatni posao kojim ću priuštiti svojoj djeci ovo ili ono, ili neku dodatnu aktivnost s mojom djecom, šetnju sa psom. Ali za neplaćene vanobiteljske aktivnosti, evo, ja nemam vremena.

Vidim da mnoge mame koješta stignu. Ali mi bude lakše kada razgovaram s mamama koje rade, a nemaju pomoć u svoje slobodno vrijeme, nego, eventalno, kao i ja, čuvalice i vrtiće dok rade. Te mame isto kao i ja budu sretne kada stignu frizeru, ili kada samo na miru popiju kavu. A dan za sebe, cijeli dan za sebe, to je nešto o čemu razmišljam da će se dogoditi u nekoj bližoj budućnosti.

Jer na kraju krajeva, ja sam mama koja radi, ali koja želi biti svo slobodno vrijeme sa svojom djecom. Želim biti tu kada prohodaju, kada uče prva slova, kada ispadaju prvi zubići, kada ih prijatelji šikaniraju, želim biti ta kojoj će doći i kada imaju nešto lijepo i nešto manje lijepo za podijeliti. Nije mene nitko natjerao da budem svo vrijeme tu, niti da uopće imam djecu, na kraju krajeva. Htjela sam sve to, i želim i raditi, i želim tu i tamo malo vremena za sebe. I da, želim se tu i tamo pojaditi da mi nije lako, i želim čuti i druge koje se tako osjećaju, jer mi i samoj onda bude lakše.

To ne znači da bih išta mijenjala. Samo, eto, znači da sam čovjek, da nisam svemoguća, da trebam nekad malo mira, i da trebam pomoć za hendlati sve to. I, da, znači da nemam vremna za neka tamo „samo“, jer želim uz svoj posao i sve svoje obveze imati vrijeme za sva „mama ja bih samo“, ili „mama možeš li samo..“.

Ljubi Vas žena, majka, glumica!