Ne treba cijelo selo preispitivati moje odluke!

I krenulo je. Čim sam rodila krenula su pitanja kada se vraćam na posao, imam li kakve nove projekte u planu. Ni kosti mi se još nisu vratile na mjesto a ono: koliko kila ti je ostalo, jesi krenula vježbati, jedi samo juhice i lešo da beba ne bi imala grčeve, ali nemoj biti gladna ako misliš dojiti. Jel dobra beba, jel jede, jel spava? Uuuu plače, sigurno je gladan, mora da mu se spava, jel imaš ti dovoljno mlijeka?

Često sam prva dva mjeseca nakon poroda zamišljala da sam u seriji Ally Mcbeal, i mentalno sam ljude šamarala i udarala maljem po glavi.

Da se razumijemo, kao što je rekla moja prijateljica Ana „postoje pitanja, i postoje pitanja“. Jedno je kad ja sa svojim prijateljicama i poznanicima razgovaram, kad se međusobno ispitujemo, savjetujemo, dijelimo iskustva. A sasvim drugo nesto kad netko koga jedva poznam, ili niti ne poznam uopće, pita poluosuđvački „a beba??“, čim me ugleda samu negdje na ulici, ili nedajbože kod frizera, na kavi i slično. A ako sam sa bebom, svatko si uzima za pravo da mi kaže: ako ga držim- joooj naučit ćeš ga na ruke, ili ako beba spava i ja ljuljam kolica- zašto stalno ljuljaš kolica pa pusti nek otplače malo. A ako tek beba plače, ti pogledi, ko da ga koljem jer eto on se odlučio razderati nasred ulice. Pa sama sebe uhvatim kako u sekundi oblivena znojem panično vadim svoje zlato iz kolica, da mi neka nepoznata baba ne bi nešto dobacila o mom materinstvu, bebinoj gladi i tome slično.

Dobro, za sebe pri punoj svijesti priznajem da nisam najpametnija ni najmudrija. Ali ponekad se stvarno pitam jesu ljudi normalni. Pogotovo ako im odgovorim na njihove mudre primjedbe, gledaju me kao da sam s Marsa pala. Jer kao šta se ja vrijeđam, ili šta sad pa lijepo me pitaju. Ono, lijepo me pita žena koju poznam iz viđenja po placu ili parkiću jesam ja sigurna da imam dosta mlijeka. A beba od 2 mjeseca ima 6 kila, iako je samo na sisi. Pa evo ne znam. Možda da mu dam batak.

A sad kad sam uspjela pronaći tetu čuvalicu (jer bez toga je meni povratak na posao nemoguća misija) i kad se vraćam raditi, sto pitanja. Pa kako ćeš, a zašto, šta ti nemaš pravo biti tri godine sad. Čak me par ljudi pitalo hoću li tražiti onaj neki status majke koja doma odgaja i ne ide na posao. Ne znam. To je sve što znam u zadnje vrijeme, da stvarno više ništa ne znam.

Opet kažem, jedno je kad ja to sa svojim prijateljicama komentiram, a sasvim drugo kad netko tko mi nit je rod nit pomoz bog, nit će mi kuvat, niti djecu čuvat, ispituje o mojim sasvim osobnim stvarima, i sve to sa čuđenjem i snebivanjem. S kojim pravom?

Mog muža nitko ne pita kako će on sad to sve s troje djece. Nitko ne preispituje njegove odluke o poslovima, neuzimanju porodiljnog. A pitanja jel mi muž pomaže u kući i oko djece su konstanta. Kao da su susjedova djeca i kuća pa moj muž eto jadan nakon posla i svega još mora meni pomoći. Moje je mišljenje da je imao vremena prije misliti o tome, i hvala Bogu, i mislio je. I on i ja. Imamo sreće da imamo djece koliko smo htjeli, radimo poslove koje smo htjeli, o svemu se dogovaramo, i zajednički donosimo odluke. Jer živimo zajednički ovaj naš mali šareni, često zamusan i ljepljiv, i s usponima i padovima, ali naš, zajednički život. I naravno da razgovaramo i sa svojim prijateljima o svemu, odgoju, poslovima, kreditima. Ali pobogu, ne i sa svakom babom koja misli da ona ima pravo znati što i kako ću ja. Da, da, dobre namjere i to sve. Nije uzalud ona da je dobrim namjerama popločan i put u pakao.

Od pitanja dal nešto radim i kakvi su mi planovi niti mjesec dana nakon što sam rodila, do toga zašto se već nakon 6 mjeseci vraćam raditi.

A sada je jako aktualno i zašto teta čuvalica a ne jaslice. Pa koliko to košta. Kao da će ju plaćati država, ili same te osobe iz svog džepa. Nije da muž i ja ne znamo šta ćemo s novcima i djetetom, pa eto, ajde, dat ćemo malog tamo nekoj ženi i usput se riješiti viška novaca. Imamo svoje razloge, koje smatram opravdanima, i ne namjeravam nikom polagati račune za odluke koje muž i ja donosimo o našem životu i našoj djeci. Netko si radije priušti ovo ili ono, a ja, eto, smatram tetu čuvalicu neophodnom za obitelj s troje malodobne djece, u kojoj oba roditelja rade. Dvoje roditelja koji u svom poslu nemaju pravo na bolovanja jer dijete ima temperaturu, nema otkazivanja predavanja ili predstave jer se dijete noćas razbolilo.

Sve te neke stvari mi oduvijek nekako idu na živce, al šutim, skupljam, pa ponekad puknem, najčešće gdje ne treba. Ali u zadnje vrijeme vidim da je dosta mojih prijateljica, kolegica, kojima iste ili slične stvari smetaju, a i na neki način je nastavak na prošlu kolumnu, pa sam odlučila baš o tome pisati.

Dovoljno mi je i samoj teško donijeti neke odluke, ne treba mi cijelo selo da ih preispituje.

Moja djeca imaju roditelje koji su tu uvijek za njih, kuhamo, razvozimo ih na aktivnosti, pomažemo kada trebaju pomoć, skidamo temperature, kupamo, čitamo priče, hodočastimo po parkićima, dječjim rođendanima.. Ne bih rekla da im išta fali, ili da zaostaju u ičem za drugom djecom. Otkud ljudima potreba nepoznatim ljudima govoriti, ispitivati, savjetovati? Iz znatiželje, dosade, nesređenog vlastitog života? Ne znam.

Ali evo, ja odlučujem poći od sebe i pokušati ne dijeliti savjete nepoznatim ljudima, ne osuđivati, ne glumiti da sam najbolja majka svemira samo zato što sam rodila, pa makar i tri puta. Ono što ja mogu je pokušati dati najbolje od sebe u datom trenutku, sebi i svojoj obitelji, a drugima kada i ako me traže. Ako me nitko ništa ne pita, gledat svoja posla. Živi i pusti druge da žive. Kada bismo se svi malo više bavili sobom, svojim životom, svojim navikama, poslom, obitelji, ne bi nam ni ostalo vremena gurati nos u tuđe stvari.

Puno ljubavi, i veselih, suncem obasjanih dana Vam želim!

Ljubi Vas žena, majka, glumica!