Da je majka biti lako, majka bi bio svatko!

Kada žena rodi gubi svaku potrebu za bilo čime na svijetu, ona je majka, majka i samo majka. Svaka njena osobna fizička i psihička potreba nestaje, ma i fiziološka. Jer zašto bi ona sada išta više željela i/ili trebala, što nema veze s njenim malim zavežljajem ljubavi? Jel tako?

Moje je mišljenje da nije tako. Apsolutno uvažavam da ima i onih koji misle drugačije, poštujem. Ali bi bilo lijepo da se svi međusobno poštujemo i uvažavamo, a ne, kao što je nedavno jedan moj kolega dobro napisao, uvažavamo samo mišljenje onih koji pripadaju našem plemenu, ma koje pleme to bilo.

Majka sam tri sina, različita da različitiji ne mogu biti, i psihički i fizički. I svu trojicu obožavam, i dala bih sve za njih, a njih nikome. Kada sam rodila prvog, prvi put u životu taj osjećaj, ta ljubav, to čisto bezrezervno obožavanje. Ali ja sam išla do te mjere da ni nakon godinu dana nisam dala udovoljiti ni mojoj potrebi da odem na kavu bez njega, na wc sam ga nosila sa sobom, da mu se nedajbože nešto ne dogodi dok ja ne gledam. Što bi bilo ok, da ja uistinu nisam imala nikakvu potrebu.

Lovila me depresija dok sam gledala svoj odraz u ogledalu: masna kosa vječno u repu ili pundži, pobljuckane maice, makar sam ih po pet mijenjala na dan, dijete koje je više budno i plače nego što spava, podočnjaci do poda… Muž je tada radio na doktoratu, većinom sam bila sama s bebom, bez igdje ikog da ga pripazi ma i dok se samo tuširam. Bila sam željna razgovora s odraslim osobama, a nisam se udostojila ostaviti malog sat vremena kad mu tata dođe doma, i naći se s nekom prijateljicom. Tadašnje moje prijateljice sve su još bile cure u eventualno vezama, nijedna u braku, bez djece. Nisu me mogle valjda razumijeti, a još manje iščupati, kad nisu ni znale da me čupati treba. Danas kad gledam taj preiod, dobro sam ostala pri (donekle) zdravoj pameti. Ne mogu se oteti dojmu da nisam bila nikom dobra takva, najmanje sebi.

Bez posla sam samo napola ja

Kao i u svemu, vrijeme je učinilo svoje, i ja sam nakon godinu i pol krenula pomalo raditi, pa jedna predstava, druga, treća, film… I stizala sam, i raditi, i doma, biti s djetetom, i tu i tamo neka kava. Neke nove prijateljice, sa istim ili sličnim životnim situacijama, pa se družimo dok se djeca igraju. Opet se vratila stara ja. Koja je nevoljko sebi priznala da, iako imam dijete koje je definitivno postalo centar moga svemira, imam još uvijek i onu sebe koja ima potrebe izvan djeteta, izvan kuće. Više od svega uživam biti majka, ali bez mog posla, bez ovog drugog dijela mene, to sam samo napola ja. I polovična nikom nisam dobra, najmanje sebi.

Sjećam se jedne situacije iz tog perioda. Bila sam tada nezaposlena glumica, kao što rekoh, majka (jednog) malog djeteta. Radila sam od projekta do projekta, kao i većina ljudi iz moje branše. Audicije su bile i ostale rijetke, pa ideš na svaku za koju doznaš. Tako sam ja bila na audiciji za jednu predstavu, za par dana rezultati, nisam prošla. A dobro, ništa nova, nekad prođeš nekad ne, jer nekad prođu drugi. Sastavni dio našeg posla. No, zašto to pišem? Idem par dana nakon toga na jednu premijeru, i sretnem tu redateljicu kod koje sam bila na audiciji prije par dana. Nije da se sad nešto poznajemo pa da imamo puno o čemu razgovarati, ali eto, pristojno čavrljanje na jednoj premijeri. I kaže meni žena nešto tipa: ma znaš, vezano za tu predstavu, nisam te uzela jer.. ma ti si sad mama, imaš dijete, imaš ti dovoljno posla i bez toga. Kaže meni jedna žena. Redateljica. Koju jedva poznajem.

Kao prvo nevjerojatno mi je uopće da jedna žena ide takvo što reći drugoj ženi, umjesto podrške, šamar. Ma dobro, i nije tako nevjerojatno, dogodilo mi se i s (onima koje sam smatrala)bliskim prijateljicama, nikad se nisam najbolje sa ženama kužila. Časti par iznimki koje uvijek rado srećem. Ali žena koju jedva da poznajem, pritom redateljica kojoj sam došla na audiciju?? Pobogu što misliš zašto sam došla na audiciju? Zato što imam doma previše posla i zapravo niti ne želim/ne trebam posao?

Srećom pa ima i onih koji me za privatni život nisu pitali, nego samo želim li raditi ili ne, jesam ili nisam prošla na audiciji na koju sam (pazi ovo) svojevoljno došla. Pa sam tako i prolazila audicije, i snimala, i bila doma, ljubila i mazila svoje čedo sretna i isunjena. I, vjerujem, bila mu bolja majka nego dok sam godinu i pol bila neprestano s njim, kao da pupčana vrpca nije nikad prerezana. Meni se čini da nema goreg od frustrirane mame koja potiskuje svaku svoju potrebu, i tristo posto sve u životu podređuje samo djeci. Dok to činiš bez zadrške, i uistinu nemaš potrebu za drugim, to je divno. Ali kada osjetiš da je vrijeme, pa makar otići frizeru, popiti kavu, a jednog dana i vratiti se raditi, pobogu, učini to, ako ikako možeš. Neće se svijet srušiti.

Otkad sam majka, naravno da je lista prioriteta drugačija, naravno da su djeca na prvom mjestu i prije svega. Ali ništa se loše nije dogodilo zato što sam s Andrijinih 6 mjeseci krenula pokoju predstavu odigrati, a s njegovih 10 i snimati. Pa nisam ga na ulici ostavila, niti po cijele dane izbivala. A kad bih se vratila doma, kava, i na pod s djecom, kockice, slikovnice. Sve se stigne.

U redu je i biti na porodiljnom tri godine i s djecom po cijele dane, u redu je i poslati djecu u jaslice ili uzeti tetu čuvalicu a vratiti se raditi, u redu je i dojiti i/ili davati adaptirano… U redu je dopustiti majci da donese odluke koje mora donijeti. Dovoljno joj teško i samoj sa sto misli u glavi, sa sto odluka koje često i ne ovije samo o njenoj volji, želji. Ne treba joj još netko sa strane nabijati grižnju savjesti. Poštujmo mame i njihove odluke, one ipak rade kako misle da je najbolje i za njih i za za njihovo čedo.

Uh, toliko je još toga na ovu temu što želim napisati, al ne stane sve u jednu kolumnu. Nastavak u slijedećoj. A do tada,

Ljubi Vas žena, majka, glumica!