Nisam idealna, i zato sam savršena!

Čitam neki dan članak o jednoj mladoj spisateljici, bivšoj novinarki. Žena je napisala dvije knjige, i obje jedna veći hit od druge. A ona žena, majka, dala otkaz na novinarsko radno mjesto kako bi se posvetila pisanju.

I sad čitam dalje, o čemu su knjige, pa njena razmišljanja o ženama. Općenito, njeno razmišljanje o životu žene i ulogama koje nam namjenjuje društvo, ali i onima koje si same namjenjujemo, ili o onima koje prihvaćamo jer je to, kao, tako normalno.

Njoj to ništa nije normalno, ona to ne prihvaća, ona smatra da voljeti svoje zanimanje, živjeti ga do srži, ne znači biti loša majka, žena, osoba. Samo znači, osim prihvaćanja ljudi oko sebe, da si prihvatila i samu sebe, i da živiš to što jesi.

Rodila je dvoje djece, ona i muž su ravnopravno u obavezama oko djece, kao i u svojim poslovnim obvezama oboje. Ali nije to sve, ona ne staje tu. Ona junakinjama u svojim knjigama daje uloge  antiheroja, lažljivica. Bježi od stereotipa žene kao ljubavnice, ili dobre žene, i daje svojim antijunakinjama da budu i lažljive, i imaju prljave misli. Ali ih takve brani, i govori, i to su samo ljudi. Možda nisu dobri, ali su ljudi. I ne smijemo nikada osuđivati jedni druge.

Biti slobodna žena, znači prihvatiti da nećeš ispuniti sve što drugi očekuju od tebe!

No, zašto to sve pišem. Nisam, nažalost, u ovom međuvremenu uspjela otići po te romane i pročitati ih, ali hoću, sigurno. Nego, sve ono od čega žena kreće u svom promišljanju, u svom pisanju. Kaže u članku da joj je brat jednom rekao da će žene i muškarci biti jednaki tek kada muškarci prihvate da je i žena puna mana kao i muškarci. Da se žene idealizira, i one prihvaćaju tu ulogu, i zato dolazi do nezadovoljstva. Žena teži tome biti savršena, u smislu da ne razočara sebe, da ne razočara druge oko sebe. A da biti slobodna žena zapravo znači prihvatiti da nećete ispuniti sve što drugi očekuju od vas.

Evo, mene je to nekako baš pogodilo u srž. Ja se godinama borim sama sa sobom, sa nametnutim očekivanjima. Nametnutim od odgoja i odrastanja u sredini gdje se od žene očekivalo točno to, da bude ta koja sve može i zna, da je tu za sve i svakoga, a da bude kuš, i svoje želje i potrebe potisne iza svih drugih. Zapravo, koje želje i potrebe? Obitelj, djeca, kuća, još ako i radi, što bi još ona htjela. A onda vremenom ta očekivanja drugih, postanu i moja očekivanja od same sebe. Ja bih i radila i rađala, i kuhala, i bila tu za djecu, i posvetila se poslu, a da kuća blista, a i ja da sam dotjerana, i stignem i nešto pogledati u kazalištu, na televiziji, i u svemu tome uvijek bila super raspoložena. Kako? Kako?? Kada?!

Velika, prevelika očekivanja. Točno tu sam se našla. Prihvati ženo da nećeš ispuniti sve što DRUGI od tebe očekuju i tek tada ćeš biti slobodna i sretna. Stani! I reci onako, bez razmišljanja, iz glave, što te čini sretnom, kada na to pomisliš, da imaš osmjeh na licu? I gdje je to u tvom životu i na tvojoj ljestvici u ovom trenutku? Posloži sama svoje prioritete, a ne dozvoli da ti ih drugi nameću. Ono što moraš, moraš. A sve ono što ne moraš, neka čeka, ili, ako možeš prekriži skroz. Ponekad „to do“ liste služe da se bace u smeće bez da se sve sa njih napravilo.

Moram se još malo vratiti na ovu mladu ženu, koja je mene, evo, oduševila. Kaže da ju obitelj fascinira i zato voli pisati o njoj. Ali da je obitelj za ženu i utočište i zatvor, te da mora ponekad pobjeći od nje. Ona želi pomoći ženama da osvijeste da ne moraju biti samo u službi drugih cijelo vrijeme, nego da moraju i živjeti svoj život, kako bi naučile i svoju djecu da i oni jednog dana čine to isto.

Mama prvi put putuje sama

Moram priznati da sam i sama sto puta tako razmišljala, a nisam se usudila na glas to izgovoriti. Priznajem i da mi je muž sto puta govorio takve stvari,ali ga nisam mogla slušati. Jer sam bila opsjednuta time da sam ja ta koja je rodila, i mooora i nakon deset godina biti pupčanom vrpcom i vezana, i neprestano tu za dijete. Moooram ja skuhati djetetu, jer nitko drugi ne zna, iako imam audiciju za glavnu žensku ulogu u filmu. Pa na audiciju jurim masne kose, s tekstom u rukama umjesto u glavi, i dolazim van sebe, i naravno, ne dobijem ulogu. Al dobro, ionako se glavne uloge u filmovima dijele svaki dan, posebno meni s mojim tvrdim naglaskom, pa bit će toga još. Naravno, sarkastična sam.

Jako dugo mi je trebalo da shvatim da moje dijete neće umrijeti ako mama radi, ako ga čuva i kuha mu teta čuvalica. Nego je i privilegirano, jer ne mora zorom u vrtić, nego ko beg spava dokad hoće, dok mi plaćamo ko suho zlato nekog da čuva naše malo zlato. I pravdala sam se dugo svima i svemu kada sam počela s tetama čuvalicama. Pravdam se kad snimam, pravdam se što sam otišla na feniranje, pravdam se jer sam našla vremena za kavu, pravdam se, pravdam… Nikome više, osim dragom Bogu. A u mom vrtlogu života, i Njemu se često samo odem zahvaliti na svemu i tražiti Ga još ponešto, najčešće snage i živaca. Jer, da, žene i majke i gube živce, i nisu uvijek raspoložene, ni odmorne, nemaju uvijek snage i volje za igru i priču prije spavanja, ali točno takve kakve jesu- su savršene. Barem u mom svijetu. Dozvoljavam i podržavam i sve one koji razmišljaju drugačije.

Puse sa svog ringišpila života Vam šalje

Žena, majka, glumica!