Šaka suza, vrića smija

Danas sam se osjećala kao hodajuća reklama za kontracepciju. Užasno i za pomisliti,a kamoli izgovoriti, ali što da radim, tako je bilo. Jedan od onih dana kad imaš osjećaj da što se više trudiš, stvari više idu ukrivo.

Jakov se budio cijelu noć, a u 6.30 je odlučio da je pravo vrijeme za konačno ustavanje. Stavila sam grijati mlijeko za kavu i zaboravila, posljedice smrada i zagorjele teće neću opisivati. Zadnjih dana, svako jutro prije škole, imamo svađu s Ivanom (10) oko pranja zuba. Objašnjavanje svaki dan iznova ZAAŠTO se zubi moraju prati ujutro ako ih je sinoć prao, i nije kroz noć ništa jeo. Sad bih ovdje rado stavila onu ikonicu gdje se teta lupa dlanom po licu. Andrija otvara oči i pita „je li vikend?“ (da ne mora ići u vrtić).

Zakoniti odlazi, vozi Ivana u školu, i ide na posao. Sav mirisan, uređen, u sakou i košulji, torba, naočale, ja nabrajam kao da su to nenormalne stvari. Čovjek je sveučilišni profesor. Ali njemu s praga maše žena u pobljuckanoj pidžami, ispod koje se nazire grudnjak, ne neki šmekerski, nego grudnjak za dojilje. Trakom je vratila raščupanu kosu, podočnjake na licu više ni ne pokušava sakriti. Jednom rukom drži najmlađe mladunče puno energije, drugom se pridržava za vrata. Bok, čujemo se…

Već sam umorna, a tek je 7.40.

Skok na dio dana kad se ekipa opet okuplja, cca 13h. U međuvremenu sam s Jakijem odvela Andriju u vrtić i vratila se doma. Dok je on malo drijemnuo, ja sam obavljala zabavne aktivnosti mame domaćice, brzinom munje, dok se nije probudio. Živjela ona „spavaj dok beba spava“. I, da, već je cca 12h, oblačim bebu, pakiramo se put vrtića. Vodim i psa, jer ga još nitko nije stigao izvesti. Zovem Ivana da se nakon škole nađemo kod vrtića da on preuzme psa, da ne zavija dok me čeka vani da uzmem Andriju. Ivana nema, vežem psa vani, ulijećem s bebom po Andriju, izlazimo, Ivana još nema. Zovem ga na telefon, kaže da me nije vidio, čuo je Porta kako zavija ali ga nije vidio, pa je produžio doma. Ovdje bih sad rado isto stavila nekoliko izbezumljenih ikonica.. „Vrati se odmah, moramo po putu doma još i u pet shop, po frontline za Porta, trebam te da mi pomogneš“. Srećom nije daleko odmakao, srećemo se na pol puta.

Ja: Kako je bilo u školi

Ivan: (dok staje, i gura glavu Jakovu u kolica) ok

Ja: Jel te šta pitalo

Ivan: Ne, jel mogu sad malo komp?

Umorna sam, ionako neću iz njega izvući nikakvu info, dok ne otvorim e dnevnik. Tako da sam s tim pitanjima o školi odavno prestala mučiti njega i sebe. Ovo eto, ako baš poželi nešto reći, da zna da sam tu.

Ja: Znaš da prvo pišeš zadaću, ako si ručao u školi. Poslije možeš komp.

Stopedesetsedma postaja danas PET SHOP. Ispred dućana-

Ja: Dečki brat je već nervozan i pospan, molim vas ništa ne dirajte, ne odmičite se od mene, samo ćemo frontline uzeti.

Oni: Ok mama, dobro mama.

Ulazimo, a dečki- brzinom žohara na svjetlu se rastrčavaju po dućanu, „mama mama vidi ptice“ (vidjeli su već ptice u životu, ni meni nije jasna entuzijastična vika, ništa me ne pitajte). Brzo pitam frajera za kasom „Molim vas može jedan frontline? Pas mi se nešto počeo čohati, a ne vidim da ima buhe, za slučaj da ima, jel mi to dovoljno“

Frajer za kasom: Mislim da da, pitat ćemo voditeljicu.

Voditeljica nesvjesna uragana koji joj devastira dućan, polako briše pišalinu nekog psa po podu, nije moj, neki drugi pas. I još polakše odgovara. Uragan već ruši ogrlice „Maaama mamaaaa vidi ista lajna ko naša“ „Mama vidi igračke za Porta“ i stišću redom sve skičave vrištave gumene igračke za pse.

Ja sam već u goloj vodi „Molim Vas samo mi dajte frontline“

Plaćam, Jaki nervozan, već mu je i vruće, počinje plakati. Srećom pa ima glas kojeg se prvak opere ne bi posramio. „Ivan, Andrija, molim vas ostavite to! MOLIM VAS dođite idemoo!!“

Izlazimo. Skoro sam dobacila frajeru da si ne zaboravi podignut dojnju vilicu koja mu se objesila promatrajući taj hodajući kaos.

Umorni ste? Polako, tek je 13.30

Ali neću opisivati ostatak dana. Nekad popodne muž zove da je završio s poslom, i da kreće, jel treba šta kupiti. Ništa ne treba, samo dođi ko Boga te molim. Ne znam točno u kojem trenutku i zašto, ali taj dan definitivno sam kontrolu nad svime izgubila, ili, točnije, nisam je upsjela niti uspostaviti.

Ali, evo, svi smo živi. Beba je još uvijek samo na sisi, 6 mjeseci, ko bi reko. A seoske babe mislile da plače jer nema dovoljno mlijeka (ovo čisto da se dežurni dušebrižnici ne osjećaju zapostavljeno). Krećemo lagano s uvođenjem dohrane. Mama  je imala i prvi radni dan. Andrija ide u vrtić i uživa. Ivan hendla školu, lektire čita sam, sam piše, čak stignem i ponoviti prirodu s njim, ako mi na vrijeme kaže da treba (tu ipak želi pomoć, jer se tako osjeća sigurnije).

Ima dana kad ništa ne ide kako bi trebalo, ali i ja sam samo čovjek sa svojim ograničenjima..

Sve se nekako stigne. Nekad uspješnije, nekad manje uspješno, nekad odmorno i poletno, a nekad kaotično, tako da se ljudi oko nas valjda pitaju kako ova uopće išta uspije. Ali, evo, uspije, vjerovali ili ne. Ima dana kad bih se najradije sakrila ispod pokrivača, ili kao i klinci, legla na pod i lupala šakama o pod od muke. Ima dana, kao ovaj, kada ljudi koji me sretnu, gledajući nas, valjda nikad ne požele imati djecu. Ali ima srećom i onih dana kad sve ide ko po loju već od jutra, i ručak je na vrijeme, i djeca s mamom u šetnji, i na aktivnostima, i popodnevni odmor, i gosti, i druženje, i vuk sit i ovce na broju, i tako dalje i tako bliže. Svaka suza, svaki slom, svaki težak dan, svaki gubitak tla pod nogama, vrijede. Kad ih gledam kako rastu, napreduju, sazrijevaju, kad mi trče u zagrljaj, kad me traže pogledom na svojim priredbama, nastupima, kad brinu za one koje vole, kad se bore svaki za svoje mjesto a opet čuvaju jedan drugoga, kad mi kažu da me vole, iako sam sekundu prije vikala, pa i kad se ne slažemo i raspravljamo. Ima uspona i padova, težih i lakših dana, pa ipak sam ja samo čovjek sa svojim ograničenjima, i ponestane ponekad snage. Ali ne dam se. Još uvijek sam u debelom plusu s pozitivom.

Ne dajte se mame (i tate), super sve radite, i kad je lako, i kad je teško, i kad bi lupali glavom o zid, i kad bi skakali od sreće, sve je to ljudski i normalno. Samo svi uvijek radije pričaju samo o idiličnim trenucima. Bitna je suma. Šaka suza, vrića smija, kad se podvuče crta, nije lako ali vrijedi.

Brdo pozitive šalje Vam

Žena, majka, glumica