Selektivna osuda seksizma, ili ‘ko je jači taj tabači

Politička korektnost, poštivanje prava (žena, djece, manjinskih skupina… nastavi niz), liberalizam, fašizam, aktivizam, totalitarizam…

Nekad se, čini mi se, znalo što je što. Pogledi na stvari su se razlikovali, uvjerenja ljudi, naravno, nikada nisu bila niti će biti ista, ali se nekako, imam osjećaj, znalo što znači nazvati stvari pravim imenom. Danas, iskreno, ja više ne znam što je što. Bojiš se razgovarati s najboljom prijateljicom na kavi, da te za stolom pored ne bi netko čuo i neku tvoju izjavu prijavio nekoj od udruga.

Danas je sve što izjavimo u javnom prostoru, podložno potjeri, prijavi, na koncu linču. Posebno tu mislim na nas, ajmo reći, javne osobe, osobe prisutne u medijima već po prirodi svog posla. Osobe kojima mediji daju prostor da plasiraju razmišljanja, uvjerenja iza kojih stoje.

Naravno da treba paziti što se govori, uvijek i svugdje. Pa pred vlastitom djecom znam izgovoriti stvari koje njima objašnjavam da ne smiju govoriti. I priznajem, nije to u redu. Trebam pažljivije birati riječi. Jedino što mogu reći u svoju obranu je da nisam automat, i da se stvarno trudim. Uvijek i svugdje se trudim. A kada iznosim svoje mišljenje, naglašavam da je to moje mišljenje. Ne mislim da sam najpametnija, ne mislim da je moje ispravno a drugo i drugačije od mene pogrešno, jedino što govorim je da je to moje mišljenje, moj stav, moje uvjerenje o nekoj temi.

Da griješim u životu, o da, griješim, i mišlju i riječju i djelom. I ne hvalim se time, samo kažem da nisam svetac, ali jesam čovjek koji se trudi, radi, i eto, i griješi. I na kraju, nekako mislim da je bitna suma, da je čovjek dobar, da nema zla u sebi, da ne ide namjerno drugima činiti zlo (bilo mišlju, riječju ili djelom). I da, za svoja djela i riječi treba svatko snositi posljedice. Učinili ili izgovorili mi nešto neprimjereno namjerno ili slučajno, svatko treba za sobom počistiti, ispričati se, snositi posljedice svojih djela.

Samo čini mi se, kao i u svemu, ne vrijede za sve ista pravila. Pod krinkom neoliberalizma i aktivizma, borbe za prava malih i obespravljenih, vrši se teror i zlostavljanje svih neistomišljenika od strane upravo tih koji se bore za ravnopravnost svih. Napadaju sve one koji ne misle isto kao oni. I napadaju selektivno.

Čini se da nitko nema muda biti hadžija i napasti hadžije, one velike mange, čije bi javno (naravno, verbalno) raspelo bilo primjer svim manjim hadžijama da ne mogu raditi što im padne na pamet. Ne, ne, velike se ne dira, i ne dira se tamo gdje se spava, zarađuje, jede i sl.  Ne! Napada se tamo gdje se borbe dobivaju na prvu, gdje nema opasnosti od potonuća. Pa se tako voditelja nacionalne tv razvuče po svim medijima za neprimjerenu izjavu, traži se isprika, referati cijeli, članci, statusi po društvenim mrežama.

Izjava je neprimjerena, u svakom smislu, neupitno.

A gdje su izjave svih drugih, voditelja, producenata, kolega? Producenti koji manje plaćaju žene-jer mogu, kolege koji dobacuju lascivne komentare-jer mogu? Gdje su neprimjerena novinarska pitanja, gnjusni naslovi, snimajući setovi na kojima je zlostavljanja u svakom obliku, za koja sam često tražila i pomoć i podršku, ali produkcija je slijegala ramenima. Da se razumijemo, svi drugi koji se neprimjereno ponašaju ne opravdavaju ovog jednog. No je li baš on taj, i ta njegova izjava ono na čemu se treba dići tolika prašina? Samo kažem, iz prve ruke znam da neki sada glasni borci, koji koplja lome na ovoj jednoj izjavi, nisu ni prstom mrdnuli u situacijama kada su mogli spriječiti višestruka zlostavljanja, fizička, psihička i profesionalna. Zato što bi time sebe kompromitirali? Zato što ih nije bilo briga? Zato što su imali pametnija posla?

Ne znam.

Znam da se ljudi mijenjaju, i da je to u redu. Mijenjati mišljenje, ponašanje, sve na sebi, u onom smjeru koji mislimo da je bolji. Pa je moguće i da producent koji me pitao „oš ti rađat ili radit“ shvati, ne samo da žena stigne i rađati i raditi, nego da je takvo pitanje nedopustivo. Ili onaj producent koji je dozvolio da jedan kolega svojim neprofesionalnim ponašanjem ugnjetava sve glumce, ometa cijelu produkciju u radu, da on zapravo nije producent, nego vrhovni zlostavljač.

Znam i da ne može jedna osoba, jedna udruga, pa ni više njih, riješiti sve probleme svijeta, gladi, ratova. Ali ako ćemo se ovako loviti za jednu izjavu, opet kažem, apsolutno neprimjerenu, onda bi se morali htjeti javiti, stići javiti, tamo gdje gori cijeli požar zlostavljanja, verbalnog, fizičkog, profesionalnog. Morali bi onda moći i htjeti reagirati tamo gdje se može samo voljom jedne osobe, jednim potpisom, riješiti probleme mnogih.

Ili, kao i svugdje i u svemu, imamo tek selektivnu osudu, u ovom slučaju seksizma? Ili su neke žene vrijedne toga da se za njih digne cijela država na noge već za neprimjerenu izjavu, dok je za druge u redu da ih se zlostavlja kako tko poželi, jer bolje ni ne zaslužuju?

Neprimjerena izjava i postupak su neprimjereni, i tu ne smije biti iznimke.

Kao i uvijek, kažem samo svoje mišljenje i viđenje situacije.

Kome je dano, razumjet će…