Škola na daljinu, blagoslov ili prokletstvo?

Školska i vrtićka kuhinja u jednom, u pozadini jaslički šator

Škola na daljinu.

Škola u doba korone.

Online nastava.

Nazovite kako hoćete, meni je to najstresniji dio ovog zatočeništva. Ovim segmentom mjera sigurnosti, ozbiljno je ugroženo psihičko zdravlje, moje, i ostalih ukućana, a ne samo školarca.

A imamo mi, kao i svi, i drugih ozbiljnih, egzistencijalnih briga. Što će biti s poslovima, plaćanjima, tko će platiti kredite. Hoćemo li uspjeti makar dobiti honorare za već odrađene stvari, jer sada je i to stopirano, koga briga što smo mi to krvavo zaradili. Što s dogovorenim projektima koji su sada stopirani. Hoću reći, imamo i mi, kao i svi, egzistencijalne brige.

Ali ta nastava na daljinu… Prednost, dijete može kada želi ustati i obaviti sve, od gledanja video isječaka do čitanja i pisanja, te slanja zadaća profesorima. Nedostatak, dijete može ustati kad želi i obaviti sve što treba. Da, točno tako. Ako može kad hoće, a ti doma imaš predpubertetliju kojem je debilno sve to pisati, i ne vidi smisao u svemu tome, onda to jako teško ide. Ruku na srce ne vidim ni ja puno smisla u tom silnom pisanju, pa ne znam ni što bih mu rekla. Ima profesora koji su se jako dobro snašli u svemu ovome od samog početka, pa su od starta jasni s uputama, koncizni. Pa dijete kada se primi tog predmeta osim što vrlo jasno zna što treba, doslovno u sat vremena odgleda i pročita što treba, napiše sve, i gotov. Razumljivo da se svi ne snalaze jednako, pa je nekima trebalo vremena, ali sada sve funkcionira. No neki i nakon mjesec dana ovakve nastave nisu svjesni koliko djeci uzimaju vremena. I ne, nemojte mi govoriti a koliko bi bio u školi, jer u školi profesori drže predavanja, piše se malo, i ima zadaće doma, iz nekih predmeta više iz nekih manje. Ali dijete ima interakciju i sa svojim prijateljima i profesorima. Ovo je kao zatvor, kavez. Sjedne u 9-10 ujutro i do 4 popodne čita, gleda, piše. A neki profesori šalju toliko materijala, prezentacija, kvizova isl. da mu zna na jedan predmet otići po tri sata a da ne digne glavu. Tri sata, jedan predmet. Dijete je peti osnovne. Uopće ne želim razmišljati kako je onima iz viših razreda, a kako tek u srednjoj školi.

Glazbena od doma, vrtić od doma, jaslice doma
Škola od doma, vrtić od doma, a jaslice doma

A nefunkcioniranje cijele aplikacije, teamsa, i tih tableta, datoteka koje dijete treba tamo naći pa po tome raditi. Ljudi moji, horor! Ja sam znala s njime sjediti po dva sata, jer on tvrdi da datoteke nema, pa kao idem ja to kontrolirati. Otvorim, a datoteka tamo. Ja već luda, jer ja imam još dvoje djece, muž radi od doma, ili barem pokušava, svako toliko ima virtualne sastanke. Već krećem urlati da zašto laže, a ono datoteke nestanu. Nema. Na ekranu nema ništa. Gledam ekran, ekran gleda mene, pa gledam tupavo u dijete za koje sam mislila do maloprije da me daoprostite. Klik klik osvježavanje – ništa. Evo je!! Evo je opet, brzo screenshot dok nije nestala. Drž ne daj. I na sve to u grupu roditelja iz razreda šalje jedna mama članak koji piše jedan tata, o tome kako je online nastava teški kaos. Kako je teško sve to, koliko se očekuje od roditelja da rade od doma i budu kuhari, učitelji, u uvjetima gdje treba stroga dezinfekcija, dakle dodatni napor i oko čišćenja isl. Toliko mi je laknulo, nisam jedina, nismo jedini!!

Jaslice doma

A onda jedna druga mama šalje na to da šta se ljudi tuže, da je online škola samo malo više rada s djecom. Da kada treba uložiti malo dodatnog napora za svoju djecu da je to odjednom svima teško, i da zašto ljudi shvaćaju školu kao servis za čuvanje djece.

Osjetila samo kako mi vrućina navire u glavu, a mozak postaje parni lonac. Momentalni slom sam imala. Ok, shvaćam, ne snalaze se svi profesori jednako, treba vremena. Ne snalazimo se ni mi roditelji jednako, treba svima vremena, treba prilagodba. Ali da netko proziva nas koji se usudimo reći kako je sve to kaos, i kako nam nije lako i raditi od doma, i nadgledati zadaće, i raditi sve stvari kao i inače od ručka i pranja, pa do sada neophodne dezinfekcije i ribanja svako malo. A mi imamo još dvoje djece, što s njima. O tome da svima treba laptop za rad neću ni govoriti. Što bismo mi sada trebali imati tri laptopa doma? Ili se mijenjati na jednom? Jer, naime, na laptopu sve što se traži od učenika da rade- uistinu se i može. Dok njihovi školski tableti na kojima bi trebali raditi, gotovo ništa podržavaju. Da, da. Sve je to lijepo zamišljeno, ali, kao i u svemu, realnost je malo drugačija.

Malo više truda kažeš? Nnnnnn da..

Ali evo, vani je sunce, pa barem možemo na balkon, nećemo se žaliti!

Puse šalje,

Žena majka glumica!