Zahvalnosti, teška li si!

Prvo sam mislila, čekaj, ne idemo na posao, djeca prestaju ići u školu. Jedino što možemo je izaći s njima van koliko vrijeme dozvoljava. A te prve dane je bilo predivno vrijeme, i išli smo dva put na dan u beskrajne šetnje, jer smo izbjegavali parkiće, kotakte, druženja. I mislila sam si, ajde, ok, par dana bez posla, škola od doma, djeca ne moraju nigdje, preživjet ćemo.

Onda je uslijedila nova restrikcija, jer se ljudi nisu držali uputa. Zatvaraju parkiće, koje smo mi ionako zaobilazili, ali zabranjuju se izlasci bez velike potrebe. Sad moramo svi biti doma, cijelo vrijeme. I škola, i muž radi od doma, ja strepim što će uopće biti s mojim poslom ako se ovo sve nastavi. I dok gledam druge sretne da imaju kvazi odmor, meni nista nije jasno. Ok,da, svi se moramo držati uputa i biti doma, ali ne drže se svi uputa. Ljudi bauljaju okolo, druže se, moji roditelji mi se na moje priče o izolaciji smiju, i govore kroz šalu da će sad svi doći kod mene. A ja se pitam jesmo li nas dvoje budale. Zatvorili se doma, izlazimo samo izvesti psa, ili ako treba nesto kupiti. On barem radi od doma, a ja ni to ne mogu. Strepim, osnovano, što nam donosi budućnost. Gledam ljudi manično čiste, kuću, ormare, ladice. Ja samo usisavam i brišem podove, dezinficiram. A za čistku ormara i ladica sam preanksiozna. Sve mi se čini besmisleno, dok s druge strane kuham, pečem, perem robu i posteljinu (još) češće nego inače. Psa perem od glave do pete, dezinficiram kadu, pa opet kuham, pečem. Pokušavam upratiti što Ivan radi za školu, tu i tamo s Jakovom odsutno nešto slažem na podu ili slušamo dječje pjesmice. A između čitam portale i grizem ostatke laka za nokte, kojeg ne skidam jer, ne znam, ne vidim zašto ne bih imala pokidani lak za nokte.

Karantena

A onda novi šok, probudio nas potres. Grabim dijete, stojim ispod štoka s njim i vrištim od šoka dok stvari padaju na sve strane, a ja gledam Josipa kako je prekrio Andriju svojim tijelom, Ivan nam je u drugom dijelu stana sam u svojoj sobi. Mozak mi radi tristo na sat i stoji u istom trenutku. Sve staje, razbijeni okviri po podu, nema struje, treba se pokupiti van bez da se netko poreže. Dok brzo navlačim djecu, Josip skuplja krhotine po podu da imamo kuda proći. Brzo trpam u torbu bunt pelena i kruh, bocu vode. Dok u žurbi navlačimo cipele kreće drugi potres. Taj trenutak koji traje beskonačno dugo, panika u svakom atomu dok pokušavam ostati pribrana, trebamo izvesti troje djece van s četvrtog kata.  Trenutak koji nam je svima promijenio pogled na samoizolaciju. Saznajem za nekolicinu poznanika i prijatelja da su im domovi popucali, stropovi, zidovi, hitno iseljenje… Taj trenutak kada shvatiš da smo sretni da smo svi živi i zdravi, a onda i da nam je dom čitav. Krhotine par okvira i svijećnjaka su ništa. A strah koji je ušao u kosti, u svaki atom mozga, tijela. Trzaj na svaki nagli zvuk i dan nakon, i tri dana nakon, i tko zna koliko još dana nakon.. Noću buđenje na svaki šum, uz strah hoću li uspjeti svu djecu pograbiti na vrijeme pod stol, a tek van zgrade.

Budimo zahvalni na onome što imamo, jer nikad ne znamo što nam donosi slijedeći trenutak.

I onda se vratim na onaj trenutak početka samoizolacije, i pomislim joj da mi je sad samo to, samo strah od virusa, svi moramo biti doma, i posao i škola i sve ću nekako. Samo da se izliječiti od tog straha novog jakog podrhtavanja, jer manja porhtavanja su se nastavila. A da ne govorim o onima koji su ostali bez krova nad glavom. Ne mogu ni zamisliti kako im je. Mi smo svi zdravi, dom nam je čitav, nemam se pravo ništa žaliti ni kukati. Sve je uvijek nekako bilo pa će valjda i ovo biti. Neka mi najveći problemi budu svakodnevna dezinfekcija, pranje ruku do iznemoglosti, i to što ukrug imam svakodnevno iste aktivnosti od jutra do mraka. I to nas dovede do one dobre stare, koju često uzimamo kao floskulu- u svakom trenutku budimo zahvalni na onome što imamo, jer nikad ne znamo što nam donosi slijedeći trenutak.

Ljubi vas žena, majka, glumica!